Spomenik briševačkim mučenicima

Postoje mjesta u RS koja nevoljko i nerado posjećujem. Naime, ta mjesta u meni izazivaju nepodnošljivu nelagodu, tjeskobu, nemir, nezadovoljstvo… Jedno od tih mjesta je i Prijedor. Naime, u tom lijepom i pitomom bosanskom gradiću zanimljive i bogate prošlosti, u proljeće i ljeto 1992. počinjeni su strašni zločini nad ne-srpskim stanovništvom, koji još nisu adekvatno sankcionirani. I, uistinu, vjerujem da je normalnim ljudima u svijetu teško zamisliti da je netko (a sve činjenice su znane, i tko je to učinio i s kojim motivima, a još su poznatiji krvavi plodovi tih monstruoznih, „konačnih“ odluka) mogao 31. svibnja 1992. donijeti odluku da svi ne-Srbi moraju na rukave staviti „bijele trake“, a na svoje kuće istaknuti „bijele plahte“, a koji tjedan ranije bez ikakvih izbora, bez ikakve demokratske procedure, elementarnog političkog legitimiteta, silom je promijenjena politička volja građana Prijedora izražena na lokalnim izborima potkraj 1991, tako što je uspostavljena nova vlast, novi gradonačelnik, novi ravnatelj policije, nova oktroirana većina u gradskom vijeću... Naravno, kontrolirani mediji (sa žaljenjem moramo konstatirati da se tim raznim mutikašama, širiteljima govora mržnje, u međuvremenu ništa nije dogodilo, oni su i dalje ostali na svojim uredničkim, novinarskim mjestima) za sve te promjene imali su logična opravdanja, jer „balije“ i „ustaše“ trebalo je na svaki način eliminirati, protjerati, strpati u koncentracione logore, mučiti, silovati, ubijati. Ukratko, sva su sredstva u obrani „ugroženog srpstva“ dopuštena! Stoga je i više nego sramotno kada i neki samoprozvani aktivisti za ljudska prava u Hrvatskoj pokušavaju opravdati ta zločinačka događanja u Prijedoru i okolici kada spominju neki napad Bošnjaka i Hrvata na policijsku postaju u Prijedoru, a pritom svjesno zaboravljaju da je to bio čin očajnika, koji se, usput, dogodio nakon nasilnoga preuzimanja vlasti u općini Prijedor. I onda se znalo, a i danas se itekako dobro zna da su glavni organizatori toga „napada“ bile vojne i državne obavještajne službe, koje su uspješno izmanipulirale određen broj Bošnjaka i Hrvata, uvukavši ih u tu paklenu igru, tako što su im prvo prodali oružje i uspjeli ih nagovoriti da oružjem vrate otetu vlast u gradu, a sve je to bilo rađeno s namjerom da se dobije opravdanje za sve one neopisive zločine koji će se nakon toga dogoditi u Prijedoru i njegovoj bližoj okolini.

Izd. Banjolučka biskupija: Europska akademija,
Banja Luka, 2017.

No još bismo teže trebali prihvatiti to da ni te činjenice nisu bile dovoljne sucima u Haagu da sve te silne zločine na pravilan način sankcioniraju, da jasno i nedvosmisleno kažu: to što se događalo u Prijedoru, Omarskoj, Korićanskim stijenama... ne može biti ništa ino nego klasični genocid! Doduše, istine radi treba reći da je određen broj ljudi kažnjen (gradonačelnik Stakić, inače liječnik te neki beznačajni egzekutori, lokalni nasilnici, sitni kriminalci, točnije neki „mali ljudi“, koje upravo takve situacije čine „velikima“, neke su vlasti i same ubile, kao izvjesnog S. Drljaču, u strahu da dotični ne odluči progovoriti i prokazati one prave organizatore, srbijanske političare i generale tzv. JNA), ali sve je to nedostatno, jer je izostala pravilna pravna kvalifikacija onoga što se to proljeće i ljeto zbivalo u Prijedoru i okolini.

U Piplovićevoj knjizi Briševački mučenici (u suautorstvu s I. Atlijom, glavnim svjedokom zločina počinjena u Briševu) detaljno je opisan jedan od najtežih zločina počinjen u ratu u BiH, ubojstvo 68 stanovnika maloga hrvatskog sela Briševo, petnaestak kilometara udaljena od Prijedora. Za te monstruozne zločine počinjene nad nevinim civilima, starcima, ženama, djecom ni nakon 25 godina od počinjenja još nitko nije odgovarao. A da stvar bude još tragičnija, o tom strašnom događaju, o krvavom orgijanju srpskih junaka, sve se zna: i tko su počinitelji, i njihovi politički motivi, i modus operandi tih okrutnih ubojstava, i tko su organizatori, i uloga tzv. JNA, i njezinih „junaka/oficira“, Branka Basare i Nedeljka Aničića, koji su zapovijedali tom vojnom operacijom napadom na malo selo, bez ikakva strateškog značaja, koji je završio neviđenim pokoljem nevinih civila, mirnih seljana. Ali sve to još nije dostatno da krvnici, posebice tzv. JNA i njezini zapovjednici, od Veljka Kadijevića, B. Adžića, S. Broveta, pa sve do onih mnogih Beara, Basara…, tih običnih izvođača najkrvavijih rabota, budu adekvatno kažnjeni kako bi žrtve dobile kakvu-takvu satisfakciju.

I to su, u isti mah, i tužne i ružne činjenice, koje najbolje govore o svima nama, o našoj nedovoljnoj brizi da se zadrži spomen na taj, ali i mnoge druge zločine, kojih je, na ovim prostorima, bilo uistinu previše. Stoga je ova knjiga stanovito iskupljenje za jedno takvo neodgovorno ponašanje, posebice onih institucija i pojedinaca koje bi morale voditi brigu da kultura zaborava nikada ne smije pobijediti kulturu sjećanja.